Ako je arhitektura interpretacija životne prakse, onda dvorana za oproštaje u Gräfelfingu arhitekta Gunthera Wawrika ostvaruje čak i više od toga: riječ je o rekonstrukciji nekada intimnog i osobnog ophođenja s fenomenom smrti. U ovom se kompleksu u posebnim “kućama mrtvih” tugujući neometano susreću s pokojnikom na odru, dok je dvorana koncipirana poput neke vrste instrumenta koji svaka žalobna zajednica može koristiti na svoj način. Put iz dvorane prema groblju prolazi uz vodenu površinu, što izaziva mnogostruke asocijacije, koje oproštaj mogu učiniti dostojnom ceremonijom. Ova dvorana izuzetna je ne samo u pogledu rituala već i u tehnološkom smislu, i to svojom neuobičajenom drvenom ljuskom. Prije svega se pokazalo da je i kod građevnih zadaća koje su prividno fiksirane za sva vremena moguće pronaći nove arhitektonske formulacije, što čak dopuštaju promjenu samog korištenja.